O MENI

_____________

Što znači biti čovjek? Koje su prednosti vođenja dnevnika? Zašto je važno provoditi vrijeme sam? Kako skupiti hrabrost za izlazak iz svoje zone komfora? Ovo su neka od pitanja na koja ću odgovoriti u ovom članku.

Zaroni sa mnom u moju priču, u to kako sam postala osoba kakva sam danas i u to kako koristim pisanje, meditaciju i emocije kao alat za dublje razumijevanje sebe.

"Život je tako kratak",  jutros mi je palo na pamet,  "i tako lijep, u svojim svakodnevnim trenucima". Znam da se moj vlastiti rast uglavnom odnosi na to koliko sam sposobna vidjeti, osjećati i cijeniti iz dana u dan.

Put do sebe nije lak. Može biti neuredan i vrlo neugodan. Nekih dana osjećaš se kao da počinješ ispočetka ili se čak vraćaš unatrag. Ali vjeruj mi: "Uvijek ideš naprijed!". Iako je tvoj osjećaj upravo suprotan. Tek kad pogledaš unazad vidiš kako se sve poklapa.

Mnogi ljudi misle da sam se jedno jutro probudila, odlučila i odmah skočila u sve to. Pa sam danas tu gdje jesam. Ali uopće nije bilo tako. Obratno. Koračala sam najmanjim i najsporijim mogućim koracima.

Kad sam odlazila iz korporativnog svijeta, bila sam stvarno uplašena. Nisam znala kako će sve to ispasti, ni kamo će me to odvesti. Sve što sam u tom trenutku imala je povjerenje u život i proces koji je bio preda mnom. Vjerovala sam da će me život voditi pravim putem. Bio je to vrlo, vrlo spor i višegodišnji proces transformacije.

Trebalo mi je mnogo primjera iz tuđih života da je moguće da neke korake uopće počnem razmatrati kao priliku za sebe. Vjerovala sam u sebe kao mentora. Nisam imala apsolutno nikakve vjere u sebe kao poduzetnicu. Zato sam nekoliko puta počinjala. Prihvatila bih posao na tuđem projektu i bavila se mentorstvom kao plaćenim hobijem.

Moji su klijenti uvijek iznova raspirivali moju unutarnju vatru. Gledajući njih, nevjerojatne promjene u njihovim životima, utjecaj tih promjena na njihove partnere, djecu, obitelji, timove i zajednice, na njihovo zdravlje, potaknulo me na želju pronaći načine da pomognem mnogo većem broju ljudi.

Tijekom cijelog tog procesa postala sam majka. Tri puta. Zahvaljujući svojoj djeci shvatila sam da najveći dar koji im kao majka mogu dati je da radim svoj unutarnji rad. Da se riješim naučenih obrazaca i programa, automatskog razmišljanja i donošenja odluka u životu na temelju vanjštine.

Shvatila sam da im najviše želim dati slobodu. Slobodu da budeš ono što jesi. Slobodu traženja, pronalaženja i korištenja svojih darova. Jer samo tako možemo biti pravi doprinos ovom svijetu. Dugoročno.

Želim reći da majčinstvo nije bilo i nije moj hobi. Majčinstvo, a također i brak velike su prilike za mene da otkrijem mnoge verzije onoga tko jesam, a tko nisam.

Prije rođenja prvog sina bila sam vrhunski menadžer, okružen sjajnim timom i vrlo bogatim društvenim životom. Nakon njegova rođenja ostala sam kod kuće. Prvi put u životu sama (bez prisustva odraslih). U to vrijeme moj partner je putovao 15-20 dana mjesečno.

Osjetila sam koliko su moja očekivanja daleko od stvarnosti. Kako nikad nisam mogla zamisliti što znači biti majka. Osjećala sam se kao da mi se cijeli svijet srušio na glavu. Kao da mi je nešto otkinulo gornji sloj i ja se nisam više mogla prepoznati.

Velika prekretnica dogodila se kada sam prihvatila samoću i shvatila koliko je važno biti sam. Ni s kim ne razgovarati, cijeli dan ne paliti TV, radio, telefon ili računalo. Otkrila sam svoj unutarnji prostor. Počela opažati svoje misli i emocije, povezivati ​​se sa svojim tijelom. Sa svojom željom i unutarnjim pozivom. Sa svojim svjetlom i svojim sjenama.

Počela sam shvaćati što želim. Pisanje mi je puno pomoglo. Prvi put u životu počela sam pisati dnevnik. Kroz pisanje mogla sam izraziti svoje misli s mnogo više jasnoće i iskrenosti nego putem pričanja. To mi je znatno olakšalo, primjerice, komunikaciju s partnerom tijekom (više od jedne) bračne krize.

Pisanje mi je pomoglo da upoznam sebe kroz svoje misli i emocije jer mi je omogućilo da se odvojim od njih. Bilo je to vrijeme i prostor za mene kada sam bila u svom unutarnjem svemiru umjesto u stalnom protoku podražaja i informacija izvana.

Taj je proces za mene imao i još uvijek ima neprocjenjivu vrijednost. Zato sam odlučila stvoriti dnevnik i tečaj intuitivnog pisanja kako bih inspirirala što više ljudi da pišu. Pisanje je terapija za dušu. Tako jednostavna i pristupačna stvar s ogromnim učinkom.

Uostalom, u bilo kojem trenutku mogu se vratiti bilješkama i možda ustanoviti da se ono čega sam se toliko bojala pokazalo izvanrednim iskustvom. Ili je ono što nisam ni smatrala realnom mogućnošću postalo moja svakodnevna stvarnost.

Drugi važan alat koji sam tada počela koristiti bila je meditacija. Ne vođena meditacija inspirirana nekom filozofijom ili religijom. Meditacija je za mene uvijek značila "samo čisto biti". To jest ne radim ništa, samo jesam i tu sam. Dišem. To jest  praznina, pogled/osjećaj od kojega sam cijeli život bježala. I upravo mi je hrabrost da stanem i pogledam u svaku pukotinu svoje duše omogućila da se suočim s istinom o sebi.

I tu je počelo biti jako teško i bolno. Odlučila sam potražiti pomoć i podršku – angažirala svog prvog mentora i više se nisam osvrnula. Bilo je to iskustvo koje mi je zauvijek promijenilo život. Shvatila sam tko sam i zašto sam ovdje. Kako želim odgajati svoju djecu, u kakvom partnerstvu želim biti, što želim stvoriti, koga voditi, kakvo nasljeđe ostaviti iza sebe.

Sve naredne godine bile su integracija ovog procesa i stvaranje života koji sam odabrala živjeti. ŽIVOT PUN OKUSA.

A to ni malo ne znači da sam stalno sretna i ispunjena. Nikako. To znači da sam pronašla svoj unutarnji mir i stabilnost. Uostalom, život pun okusa znači da u njemu ima i gorčine, trpkosti, straha, tuge ili boli. Ne samo slatki okus radosti, zabave, kreativnosti ili ispunjenja.

Moj duševni mir mi omogućuje da život prihvatim točno onakvim kakav dolazi i radim s prilikama koje donose svakodnevni izazovi. Ne doživljavam pogreške koje činim kao znak nedostatnosti. Nego ih prihvaćam kao priliku za učenje, kretanje, rast. Biti u redu s vlastitom nesavršenošću i znati da ću, iako stvari ne idu uvijek tako sjajno i brzo kako bih željela, učiniti najbolje što znam i mogu u danom trenutku. I to je dovoljno. Svaki dan učim biti malo ljubaznija prema sebi.

Moj me je mentor jednom upitao: “Što želiš da ljudi znaju o tebi?” Tada sam mu rekala da želim da znaju koliko mi je stalo do njih. Stvarno želim pomoći duboko u sebi. Frustrira me baviti se stvarima na površini. Treba mi duboka intimna veza, mogućnost ići tamo gdje se većina ne usudi. Želim da ljudi znaju da žudim odvesti ih tamo. Jer će tamo naći sebe.

Želim da znaju da volim bol jer mi govori da se novi život rađa. Vjerojatno me zato mnogi moji klijenti zovu porodiljom kod njihovog drugog poroda. Bol i nelagoda mi govore da se maska ​​ljušti, teški oklop koji čini naše živote borbom pada. Želim da ljudi znaju da je moja misija na njihovom putu eliminirati sve suvišno, komplicirano, neistinito i postići jednostavnost i mir.

Želim biti pozivnica ljudima. Međutim, također s entuzijazmom preuzimam odgovornost da ih pratim do najdubljih mjesta njihova uma, tijela i duše. I za mene samu je to produbljivanje vlastitog iskustva. Ovakav oblik odgovornosti motivira me da kroz život idem putem kojim nitko prije mene nije išao i tako na njega mogu pozvati sve više ljudi koji se osjećaju spremnima.

I za one koji misle: “Ne, ne. To nije ništa za mene!", - Stvarno želim da ovo putovanje bude i za tebe. Jer to je put do tebe. Zato sam, između ostalog, redizajnirala cijelu ovu stranicu. Moja je namjera pružiti ti što više resursa za pripremu tvojeg putovanja. I neprestano dodajem više.

Nikada nisam nalazila radost u vođenju ljudi u velikim grupama ili bezličnim online programima s velikim brojem sudionika. Volim intimnu, dugoročnu suradnju 1:1 u kojoj možemo ići duboko i postići stvarnu, trajnu promjenu.
 

Želim se još na trenutak zadržati na emocijama, jer su one odigrale veliku ulogu u cijelom mom procesu.

Mnogi od nas su odmalena bili navođeni potiskivati, ne izražavati svoje emocije, barem ne u intenzivnom obliku. Naučeni smo sabrati se, smiriti se u trenutku, stisnuti zube. Naučili smo procesuirati emocije, a ne osjećati ih. Ne znamo kako ih učinkovito izraziti.

Upravo je to bio i moj slučaj. To je rezultiralo odbijajućim odnosom prema sebi, prema društvu, prema životu. Moje tijelo je to stanje manifestiralo kroz tri autoimune bolesti. Od kojih je jedna opasna po život.

Zahvaljujući tom iskustvu shvatila sam da ne treba razmišljati o emocijama, niti ih analizirati, tražiti uzroke. Emocije su tu da ih primimo i osjetimo tamo gdje jesu – u našem tijelu. Sve neosjećene i potisnute emocije pohranjuju se u našem tijelu baš kao što se sjećanja pohranjuju u našem umu. Njihovo otpuštanje i zatvaranje emocionalnih ciklusa za mene je bio put do istinske slobode. Tu sam ispod svih tih emotivnih slojeva pronašla i prihvatila sebe.

Sposobnost osjećanja i sposobnost stvaranja. Upravo to stvara moje životno iskustvo. Mislim da je to, na neki način, bit ljudskog iskustva kao takvog.

Najviše mi je pomogao rad s osjetilima, dahom (naš jedini vjerni vodič od rođenja do smrti) i tijelom (intuitivni pokret). Sve su one još uvijek dio moje svakodnevice. Ne samo tjelesna higijena, već i psihohigijena i emocionalna higijena.

Često dobivam pitanje odakle mi hrabrosti ići tako duboko. Pa, ovo nije put kojim treba ići sam. Zato ti preporučam da nađeš nekoga tko želiš da ti bude pratnja. Tko je već prošao dio svog puta unutra. Tko će te voditi - hodat će nekoliko koraka ispred tebe. Držat će te i uhvatiti kad padneš. A padanje je prirodan dio ovog putovanja.

Uspori. Udahni. I kreni s povjerenjem.